16 April 2015

Posao u Nemačkoj za lekare - prvi deo

Kao autor ovog bloga imam čast da objavim prvi post gostujuće blogerke. Zamolio sam Mariju da iz ugla lekara napiše nešto o svojim iskustvima o traženju posla u Nemačkoj.
Autorski tekst prenosim bez izmena.
Prijatno čitanje.



Kada nakon višemesečnog snalaženja sa nemačkom birokratijom i iskustvo celog procesa od učenja
nemačkog jezika, traženja posla do čekanja ispred konzulata za vizu, čovek uspešno završi to
poglavlje u svom životu, može u miru da se okrene i porazmisli o svemu kroz šta je prošao, koliko je
emotivnog i materijalnog truda uložio i šta je dobio.

Lično smatram da je svakoj osobi ( u ovom slučaju lekaru ) koja se nalazi na ovakvom putu vrlo
važno da sakupi što više informacija, kako bi bila spremnija na sve što je čeka. Niko ne može umesto
vas da obavi neke stvari, ali ovakva pomoć je meni puno značila i trenutno ne vidim bolji način od
ovoga, da kao gostujući bloger napišem o svom iskustvu, kako bih i ja mogla drugima da pomognem i
na neki način se odužim svim ljudima koji su mi kroz svoja iskustva i iskustva drugih pomogli da
načinim prave korake.

Moja priča počinje novembra 2013. godine, kada sam aktivno počela sa učenjem nemačkog
jezika. U to vreme sam radila u Srbiji, u privatnoj bolnici i imala  vremena jedino nedeljom dvočas sa
profesorkom da organizujem. Počela sam učenje nemačkog bez ikakvog predznanja. Mesečni broj
časova koji sam imala je jako mali za nekoga ko želi što pre da nauči jezik i mora se dosta raditi
samostalno, ali nažalost, pored obaveza na poslu, nisam imala vreme za dodatno zalaganje.
Međutim, kada postavite sebi cilj i težite ka njemu, ne obeshrabrujete se proteklim vremenom i
sporim napretkom, već gledate samo napred i u jednom trenutku, kada primetite da je to taj pravi
trenutak kada morate nešto da promenite ili ćete ostati tu gde jeste, prelomite i donesite radikalnu
odluku - u mom slučaju je to bilo ostavljanje radnog mesta i odlazak na dvomesečnu praksu na
univerzitetsku kliniku u Nemačkoj sa uporedno organizovanim kursom nemačkog jezika.

1. jula 2014. godine u Heidelbergu, savršenom malom gradu u geografski najlepšem delu Nemačke,
počinje moje upoznavanje sa zemljom, ljudima, kulturom i svim prilikama i neprilikama koje jedna
strana država može ponuditi strancu koji ne govori savršeno njihov jezik, koji je temperamentom
drugačiji i potiče iz sredine gde je sve drugačije. To je prvi korak na koji svako naiđe, i pre nego što
se otisne iz  svoje zemlje, pitanje je da li je spreman da se integriše u novo društvo? Da li razume taj
narod i drugačiju kulturu? Svuda ćete čuti : "ma drugačiji su" i to ne treba shvatiti olako. Često to
čovek zanemari, misleći da on može na sve da se navikne i svuda da se uklopi. Moj savet je da se
prvo dobro informišete o zemlji u koju idete, a kada upoznate kulturu, lakše će biti i učenje tog
jezika.

Nakon dva meseca prakse u Heidelbergu, u Srbiji sam intenzivno nastavila sa učenjem jezika, a to
praktično znači:
- svaki dan, odmah nakon jutarnje kafe, 2 sata gramatika,
- aktivna pauza tj. gledanje serije na nemačkom sa slušalicama i punom koncentracijom na priču i radnju, onda
- čitanje novina ili bilo čega drugog minimum sat vremena, onda
- zaista prava pauza za ručak ili šetnju, pa
- nastavak učenja u vidu pisanja sastava, rešavanja gramatičkih testova na internetu i
- uveče gledanje filma ili opet serije.

Može se kombinovati tokom dana i sa nekim audio lekcijama, ukoliko su dostupne. Vreme
provedeno dnevno - min 8 sati aktivnog učenja jezika.  Jezik nije anatomija, ne može da se nauči za
vreme koje mi odredimo, mora se forsirati slušanje, koliko god to neproduktivno izgledalo.
Uz ovakav tempo uspela sam da nakon  mesec ipo dana  na Geteovom Institutu  položim B2.
Količina sreće i olakšanja koju sam osetila kada sam prvi put držala sertifikat u rukama, može se
porediti sa položenim poslednjim ispitom na medicini.

Nakon par dana odmora i uživanja u osećanju zadovoljstva, počela sam sa sastavljanjem
Bewerbunga (prijave za posao) i apliciranjem. Nije ni malo lako sastaviti dobar Bewerbung. Dosta primera ima na netu, u kombinaciji sa prevodom srpskog CV-a i motivacionog pisma, može nešto da se napravi. Važno je priložiti i prevod diplome, sa Haškim apostilom i pečatom sudskog tumača, kao i naravno B2
sertifikat kao dokaz poznavanja jezika. Ukoliko posedujete još neke sertifikate, za koje smatrate da su značajni u dobijanju posla, prevedite ih i priložite.

Moji prvi razgovori za posao su nastupili početkom decembra 2014, oko mesec dana nakon početka
traženja posla. Organizovala sam ih tako da sam u toku dve nedelje uspela sve da obavim i naravno
imala tako i priliku da proputujem dve trećine Nemačke. Obavezno vas pitaju zašto njihova klinika,
zašto njihova oblast i zašto Nemačka, koja iskustva imate, zašto vas da zaposlimo i da li ste upoznati
sa procedurom dobijanja licence u Nemačkoj, s obzirom da ste strani lekar.  Nisam nikada doživela
pitanje "koje su vaše mane" i ostala klasična HR pitanja, u medicini je izgleda malo drugačije. Važno
je da ste svesni činjenice, da koliko god vi bili kvalifikovani, ukoliko aplicira Nemac za istu poziciju, vi
nemate šanse, oni su po zakonu obavezni da zaposle Nemca. I to tako prihvatite kao definitivno.

Tako sam se i ja vratila nakon uzbudljivog putovanja po Nemačkoj u Srbiju, sa nadom da će se
uspešno sve završiti, ali nije - odgovori poslodavaca, koji su stizali, su bili negativni. Sve vreme pritom, ne
prestajem da pretražujem internet i šaljem Bewerbunge. Odličan sajt za lekare je kliniken.de, gde su
sve klinike u Nemačkoj izlistane po abecednom redu i krenete redom sa apliciranjem.

I sasvim slučajno pronađem školu iz Hanovera koja organizuje C1 medicinski nemački. Pristala sam
na usavršavanje jezika uz mogućnost traženja posla u vreme trajanja kursa. Lakše je putovati iz
Hanovera na razgovore za posao, nego iz Srbije…

Postoji dosta agencija u Nemačkoj koje se bave traženjem posla lekarima. Ne naplaćuju lekarima
usluge, vec klinikama kojima traže lekare. Nekome nađu posao, nekome ne, ne treba se osloniti na njih
naravno. Ali postoje kao opcija i treba  koristiti njihove usluge, ne koštaju. Samostalno traženje je
dosta naporno, puno košta, niko ne finansira putne troškove ( bar ne meni ) , ali je jedan od
osnovnih i nezaobilaznih puteva. Iskustva u traženju posla su vrlo različita, ja ovde prenosim
svoje. Proces je dugotrajan, pored novca trošite i strpljenje, nadu, emocije počinju da vam ometaju
razum, ali je istrajnost najvažnija, ja zaista nisam čula da neko nije našao posao, možda se oduži na
godinu dana, ali je ipak izvesno.

U sledećem postu napisaću šta je sve potrebno od dokumentacije u lekarskoj komori ( za
pokrajinu Niedersachsen ) kao i za apliciranje za vizu, malo konkretnije teme i postupci koji moraju da se obave.

Marija